Andrija Tutić

Moje srce zaigra svaki put kad mi netko spomene kamp u Puli. To je mjesto na kojemu sam otkrio potpuno novu dimenziju Boga i upoznao Ga na potpuno novi način. Zajedništvo s ljudima, službe, Božja slava izlivena na poseban način, samo su neki od razloga zbog kojih mogu reći da je Bog tamo. On dotiče, mijenja, oslobađa, pokazuje ljubav i, ono najvažnije, uči nas kako živjeti i širiti tu ljubav svuda po svijetu.

“Kamp u Puli dobar je sav.

Odeš kao mačić, vratiš se kao lav.”

 

Martina Krišto

Uvijek se nađem u nezahvalnoj poziciji kada se vratim s puta i ljudima trebam ispričati dojmove, doživljaje, iskustva… Jer jednostavno neke stvari ne mogu opisati. Nema riječi. Nema. I onda se nadam da će slike više reći. Ali ni one nisu dovoljne. I onda mi ne preostaje ništa nego ipak pokušati pronaći riječ. Pa evo, zamislite mjesto na kojem ljudi neprestano imaju susrete s Bogom, mjesto gdje On iscjeljuje, oslobađa, dotiče, govori u ljudske živote i pokazuje svoju slavu. Mjesto gdje je Božja ljubav opipljiva. Mjesto gdje su svi kao jedno. Jedna velika dvjestoineštoročlana obitelj. Mjesto gdje je Bog. I to je mjesto negdje u divljini, u šumi. I na moru. Jeste zamislili? E, bilo je bolje od toga!  

 

Roberta Ojurović

Ove godine je bilo drugačije kao i svake godine. Gospodin želi osnažiti svoj narod i djelovati kroz njega kako bi dotaknuo svijet. Bio je snažan naglasak na molitvi i evngelizaciji, kao i na savezu s Gospodinom. Za mene osobno, Bog je osvježio moj molitveni život i zastupništvo u molitvi i pokazao kako je molitva njemu živa i snažna kao i On, a ne suhoparna. Dao mi je hrabrost i odvažnost u evangelizaciji, i doživjela sam snažno ispunjenje Duhom Svetim. Imala sam problema sa bolnim menstruacijama i sl. stvarima vezano za to područje i na molitvi oslobođenja pastor Marica i Natalija su to slomile kao i duha smrti i strah da neću moći imati djecu, zatim mi je Bog pokazao viziju kako sjedim na klupi, a pored mene moj sin i kćer. Radio je na svom odnosu samnom, ali i na mom odnosu sa drugom braćom i sestrama te osnažio te odnose i donio jedinstvo. Zahvalna sam mu na svemu, na ohrabrenju, na oživljenju, oslobođenju i spremna sam ići hrabro naprijed s Njime.

 

Bruno Čorak

Čitao sam prekrasna svjedočanstva ovih zadnjih par dana što se sve desilo ljudima u Puli, što su sve doživjeli tamo i kako su to pojedini percipirali. Odlučio sam i sam podijeliti dio onoga što mi se desilo! Valjda jedna od stvari za koje sam bio najviše skeptičan i mogao bih reći negdje ”između” po pitanju vjere može li se to desiti meni ili ne. Sestra Adrianna je dala poziv za molitvu za osobe kojima je jedna noga kraća od druge, ja sam htio izaći jer sam to povezao sa laganom skoliozom koju imam od dugogodišjeg bavljenja konobarenjem (konstantno je teret na jednoj ruci – lijevoj) Uglavnom nisam si mjerio noge nego sam izašao van na molitvu, odnosno sjeo sam na stolicu tako da osoba koja moli za mene može podići obje noge u isto vrijeme i moliti za iste. Isprva se ništa nije dešavalo, nakon nekoliko minuta, lagano sam osjetio kao da me netko povlači za nogu, taj je osjećaj popustio i zatim je Bog djelovao i produžio mi nogu za 3-4 centimetra, osjetio sam fizički kako mi se noga produžuje ili izrasta, kojom god riječju to želite opisati, ne samo to nego sam to i vidio vlastitim očima, uz još jedno 4-5 ljudi koji su budno pratili cijeli taj događaj, HALELUJA! 😀 BOG JE VELIK! Znači prezakon, kakva euforija, koja sreća, koji HAJP! Pa nemreš to opisati ljudima! Ljudi me pitaju ili mi se rugaju ”Pa što ti to vjeruješ?”, ”ma da… zicer” i slično, ali ja sam kažem vjerujem, a u glavi mi se vrti, blago onima koji vjeruju, a nisu vidjeli… ( E moj Toma… 😉 ). Ljudi moji, prijatelji, obitelji, porodica, neprijatelji, oni koji me mrzite ili ljutite se na mene – tražite Boga, naći ćete ispunjenje svih vaših potreba, duhovnih, duševnih, a na kraju i materijalnih, imati ćete nešto besplatno i prekrasno a to je vječni život vjerom u Isusa Krista! (Besplatno, ali skupo plaćeno!!! ). Biti ćete sretni ljudi koji žive sa svrhom! Budite mi OBILATO blagoslovljeni svi vi koji ovo čitate, ljubi vas vaš burkica Bruno Čorak =)

 

Anđela Duvnjak

Moje svjedočanstvo nije iscjeljenje od bolesti, ovisnosti i nekih drugih stvari. Moje svjeđočanstvo je da sam upoznala Boga na jedan sasvim drugi način …spašena sam od malena i uvijek sam učila o Njemu i Njegovoj slavi, ali nikad u svojih skoro 15 godina nisam doživila Boga kao ovaj put, krstila sam se i baš kao što je pastor Petar Fabijanić rekao da kada se krstiš svoje stare navike i osobu koja si bila prije krštenja ostavljaš ispod mora da se više nikad ne vrati, ali naravno to je odluka samog čovjeka. Odlučila sam ići Njegovim putem i tolika je žar u mome srcu da već par dana slavim Boga bez da mi dosadi, i molim Boga da taj žar ostane zauvijek, da kad budem stara baka sa djecom i unucima da Ga mogu slavit svim svojim srcem i dušom jer On je vrijedan svega.

Želim još reći da sam cijeli kamp očekivala nešto što će mi dati nadu za daljni život jer sam bila razočarana što sam upisala Ekonomsku školu jer znate i sami kakvo je stanje ekonomije u Hrvatskoj i imala sam užasan strah. I onda prorok Steve u nedjelju poslije kampa je rekao kako će Hrvatska procvjetat i baš je napomenio ekonomiju. Ja sam presretna, Bog je velik i kad ga najmanje očekuješ On je tu i pokazat će ti svoju ljubav, jer On je tvoj Tata koji te voli najviše na svijetu i nikad nemoj dopustiti da to zaboraviš i govoriš suprotno. I uz sve to nisam ni trebala doći na kamp nego je sestra iz crkve odustala i uz riječi “Primi sve što ti Bog daje” promjenila moj život, jer je molila i vjerovala za mene. Ljudi moji, Bog je velik, On te voli, On je uvijek uz tebe i Njemu si dragocjen.

 

Dorotea Pisačić

Pozdrav svima , želim sa svima vama podijeliti ono što je Bog za mene učinio ove godine na kampu.

Znači bio je četvrtak popodne i sestra Jelica iz Varaždina mi je rekla da u 17 sati dođu u hangar svi koji imaju neku potrebu, a ja sam pomislila super, bole me uši i idem da primim iscjeljenje. Došla sam s tim ciljem no onda je pastor Pero pričao o oslobođenju. Pomislila sam kako mi to ne treba nego fizičko iscjeljenje, no odlučila sam ipak ostati. Pričekala sam nekoliko minuta i došla sam na red za molitvu kod pastorice Kristine Fabijanić i Kristine Čorak. Mene su još prošle godine počele iznenada boljeti uši. Npr. doma bi sjedila u svojoj sobi, nešto radila i odjednom su me počele boljeti uši. Išla sam u dva navrata kod doktora i na drugom pregledu doktor je rekao da je sa ušima sve bilo uredu nego da su mi sluznice nosa oštećene i na nalazu je pisalo da mi se vide treće mandule. Dao mi je 2 spreja za nos; prvi za pročišćivanje, a drugi je bio lijek, tablete za ublažavanje alergije i tekućinu za grgljanje. Rekao mi je da to koristim mjesec dana i ako me opet počne boljeti da obavim alergo-test. Koristila sam to mjesec dana i bilo je dobro no onda čim sam prestala koristiti opet me počelo boljeti, a boljelo me i na kampu također. Ispričala sam ukratko situaciju dvije Kristine su krenule moliti za mene. Prvo je pastorica molila da mi se uši otvore i sinusi očiste, a onda me pitala imam li depresiju. Odgovorila sam da me znala hvatat ponekad, no imala sam osjećaj manje vrijednosti, odbačenosti na što je pastorica Kristina rekla kako je to duh depresije. Ponekad sam se borila i sa apatijom i tjeskobom, no nitko osim Boga za to nije znao. Roditeljima kad bi me pitali jel sve u redu uvijek bih odgovarala da jest, no to mnogo puta nije bila istina, znala sam se raspadati iznutra i kao da se nešto nadvilo iznad mene što je priječilo pravoj sreći da dode. Krenule su moliti za mene i tjerati te duhove te sam počela kašljati i iskašljavati, to mi je vršilo pritisak pa sam i zadržavala no pastorica je govorila da samo iskašljem i kad je to završilo sjetila sam se da me u prsima znalo jako boljeti nakon što bi pojela neku hranu, bol kao da vas netko reže nazubljenim nožem, pa su se i zato pomolile, a dok se pastorica molila ja sam jednostavno vidjela kako su 3 zla duha jednostavno pobjegla iz mene i nikad se više neće vratiti. Tog dana, u trenu kad sam izašla iz hangara, mene je preplavila tolika sreća koju nisam osjetila unazad 6 mjeseci možda i godinu dana. Ja sam cijelo popodne bila sretna, tu večer je slavljenje bilo ”bomba”, najbolje slavljenje na kampu, plesali smo gotovo cijelo vrijeme, skakali, slavili, trčali po cijelom hangaru, ja nisam stajala, a obično nakon takvih stvari bi me slezena jako jako boljela da bih jednostavno morala stati no tu noć me nije boljela i bila sam presretna. Dajem slavu i hvalu Bogu za sve! Dobila sam oslobođenje koje sam dugo čekala i sada me ponovo preplavila Njegova sreća i sve što mogu jest dati slavu Bogu za sve. Nemojte nikada odustati od svog čuda, ono će doći, samo vjerujte 

 

Elena Jovanova

Ovo je moje svjedočanstvo s kampa. Došla sam iz Makedonije, i stvarno vjerujem da me Bog doveo ovdje! Odlučila sam doći kada sam pogledala video od pastora Pere na Facebook-u. Taj video je bio smiješan ne baš duhovan, ali u trenutku kada sam ga gledala Duh Sveti se spustio na mene i izlio veliku radost u moje srce. Iako nitko drugi nije išao sa mnom i nisam poznavala nikoga na kampu, Bog mi je dao odlučnost i vjeru da krenem. Nisam imala ni potrebnog novca, ali Bog ga je providio dan prije nego što sam otišla iz Makedonije. Slava Bogu! No što se dogodilo kada sam došla tamo? Oh, Božja prisutnost je bila tako snažna, Njegova Shekinah slava bila je konstantno prisutna. Nisam se mogla oduprijeti prisutnosti i plakala sam na skoro svakoj službi. Mogla sam vidjeti kako Bog radi na mom srcu, kako ga mijenja, iscjeljuje i oslobađa. Jedna od stvari od kojih je oslobodio i iscijelio moje srce bila je odbačenost od roditelja, posebno moje mame, i na službi je poslao jednu ženu (Violetu) da me zagrli i ja sam plakala. Progovorio mi je puno stvari. Potvrdio mi je neke stvari koje mi je rekao prije nego što sam došla, dao mi riječi utjehe, ohrabrenja, proroštva! I što još mogu reći, naš Bog je predivan Bog, Otac, Iscjelitelj, Spasitelj i dostojan je svakog slavljenja!

 

Eni Enisa Salihi

Pozdrav svima! Ovo je moje svjedočanstvo s kampa, Bog je čuda radio sa mnom.

 

Prvo čudo

Bolovala sam više od 15 godina od jakih menstrualnih bolova, išla sam na sve medicinske pretrage otkriveno mi je da imam maternicu u krivom položaju, zbog čega sam trpjela jake bolove u trbuhu, u leđima, bol u koljenima, popraćeno povišenom temperaturom i povraćanjem uz obilno krvarenje. Tih dana sam svaki mjesec pila silne tablete za ublažavanje boli koje mi nisu pomagale, moja bol je bila toliko jaka da su mi jedino liječnici sa injekcijama mogli malo ublažiti bol i tako me umirili. Moja je bolest bila neizlječiva, liječnici su rekli da će proći tek kad rodim jednog dana.

Godinama sam molila Boga za iscjeljenje od tih muka, ali moja molitva nije bila uslišana. Plakala bih, jecala u boli, ali ništa se nije dogodilo. Išla sam na kršćanske konferencije gdje sam svojim očima vidjela silna iscjeljenja i čudesa koje je Bog radio drugima, ali ne i meni. Dugo sam razmišljala i pitala se zašto me Bog ne želi iscjeliti. Mislila sam da me Bog ne voli i s vremenom sam već prihvatila da je to tako i da ću patiti ovako dok ne umrem.

Na kampu se dogodilo čudo na jutarnjoj službi; u srijedu je sestra Adrianna pozvala na molitvu sve one kojima fali neki organ na desnoj strani trbuha. Ja nisam izašla na molitvu jer maternica nije na desnoj strani nego negdje na sredini, a na kamp nisam došla s namjerom da budem iscjeljena nego da mogu slaviti Isusa i biti u Božioj prisutnosti. Ona je govorila da se nešto događa i da Bog u tom trenutku nešto stvara. Nisam imala pojima što se zapravo događa. Osjetila sam samo da me netko kida u trbuhu, ali ne i bol na kakvu sam navikla. Toga dana sam dobila mjecečnicu i ništa me nije bolilo. ČUDO!!! Jeli to moguće? Bože što mi se dogodilo, što si mi uradio? A gdje je bol? Kako je više nema? Ja krvarim, a ništa me ne boli. Tek sam onda shvatila što se zapravo dogodilo. Bog me je iscijelio. Onoga trena kada sam osjetila da me nešto kida u trbuhu u tom trenu je Duh Sveti POMAKNUO maternicu u meni. Nikada mi se takvo nešto nije dogodilo, Bog me je iscjelio. Nakon toliko godina patnje i muke kroz koju sam prolazila boli više nema. Plakala sam samo i zahvaljivala Bogu za čudo koje je napravio u meni. Od mora suza koje sam proplakala sva mi se šminka razlila po plahti na kojoj sam ležala.

 

Drugo čudo

Toga istoga dana u 17 sati bila je molitva za oslobođenje. Spremila sam se i otišla na molitvu iako nisam bila u potrebi za molitvom za oslobođenje; htjela sam samo Bogu dati slavu za čudo koje je napravio ujutro i zahvaljivati mu. Oni koji su bili u potrebi su izašli naprijed na molitvu, a ja sam ostala slaviti i pjevati Gospodu, klečala sam pred Njim i zahvaljivala mu za čudo. Za vrijeme slavljenja se desilo opet nešto što mi nije bilo ni na kraju pameti. Pastor Pero je pozvao na molitvu sve prisutne koji imaju problem sa štitnjačom. Ostala sam zatečena. Ajme kako sad ovo? Pa što se to događa? Pa ja sam bolesna na štitnjaču. Imam kroničnu bolest štitnjače i pripisana mi je doživotna terapija, izašla sam naprijed, pastor je polagao ruke na nas i pala sam dolje i počela sam kašljati sve više i više. U grlu mi je nešto zasmetalo i dalje sam nastavila kašljati sve dok nisu došle dvije sestre koje su još molile za mene. Primila sam još jedno iscjeljenje. Pa mene Bog ipak voli pomislila sam i slavila sam Ga svim srcem. Drugi dan smo navečer imali pravu feštu, toliko sam plesala pred Bogom, pjevala i skakala sam od radosti. Nisam htjela da to prestane, mogla bih satima slaviti i plesati pred Njim. Kad je pastor Benjamin pitao želimo li da propovijeda tu večer; jedina sam ja rekla da ne želim da propovijeda jer sam samo htjela plesat, pjevat i zahvaljivat Bogu za sve ono što je učinio za mene. Nikad se tako dobro nisam zabavila, predivno je bilo slaviti i obožavati Isusa jer zaista sa mnom je čuda radio tih dana.

 

Treće čudo

Moj dolazak na kamp je čudo. Otac me je danima vrijeđao, nazivao me pogrdnim imenima, proklinjao je dan kada sam rođena, sjeme kojim sam začeta. Ne bi to bilo tako da je mama bila kod kuće, ali ona je tih dana prije nego što sam trebala otići otputovala i ostavila me da se sama borim s njim. Neprekidno me je vrijeđao, to jutro kad sam otišla samo me je gledao i ništa nije rekao, izašla sam van sa stvarima i pobjegla. On je krenuo za mnom, ali ništa mi nije mogao i ja sam se udaljila i otišla. Grozno je bilo, ali Bog je bio na mojoj strani.

Rođena sam u muslimanskoj obitelji i prošla sam sve i svašta, vrijeđali su me, pljuvali, prijetili mi da će me ubiti zbog Isusa, da ću gorijeti u paklu, da sam ih sve osramotila jer nosim njihovo prezime, te da me treba smaknut. Kao malo dijete slali su me na islamski vjeronauk i učenje kod hođe u đamiji. Tamo su me motali maramom i učili su me napamet nekakve molitve koje sam morala znati na arapskom jeziku iako nisam imala pojima što zapravo to znači.

Nikad mi nitko nije govorio o Isusu. Ni u školi ni nigdje. Čula sam za Njega kad se spominjao pred Božić i Uskrs, ali o njemu ništa nisam znala. Imala sam 14 godina kad sam na tv-u gledala film o Isusu, njegovu smrt na križu i uskrsnuće. Ono što je promijenilo moj život je upravo taj film i rečenica koju je Isus rekao Tomi: “Ti vjeruješ jer si me vidio, ali blago onima koji me nisu vidjeli, a vjeruju”. Toga dana sam mu se prvi put obratila i rekla Mu: “…ok ako si ti stvarno Bog i ako si ti stvarno živ i ako je sve ovo istina onda te molim da te pronađem!” – i pronašla sam ga. Upoznala sam Ga, predivan je i Velik je! Silan i moćan! Sva patnja kroz koju sam prošla, prolivene suze nisu ništa jer vjera u Isusa me danas čini sretnom jer Bog je svu moju žalost okrenuo u radost.

Na tom mjestu sam upoznala predivnu braću i sestre kršćane, zajedno smo pjevali, plesali, molili, jeli, i družili se. Njima sam bila draga dok svome vlastitom ocu nisam, svaki dan mi govori da sam kurva i da me mrzi i proklinje dan kada sam se rodila. Ali nema veze, ja ga poštujem jer tako Bog kaže da moram. Ne može mi ništa; imam Isusa i to je dovoljno.

Pozdrav svima i jedva čekam da vas opet sve vidim i da zajedno plešemo i slavimo našega Kralja!